Postoje putovanja na koja idete zbog odmora. I postoje ona na koja odlazite jer vas neka čudna znatiželja vuče godinama, gotovo opsesivno. Japan je za nas bio upravo to.
Godinama smo gledali snimke Tokija u 4K rezoluciji, noćne vožnje kroz Shinjuku, vlakove koji prolaze između nebodera, automate koji svijetle usred kišne noći i ljude koji u tišini hodaju kroz najveći grad na svijetu. Sve je djelovalo gotovo nestvarno, kao scena iz nekog filma smještenog nekoliko desetljeća u budućnost.
Ali ništa – apsolutno ništa – ne može vas pripremiti na trenutak kada prvi put stvarno sletite u Japan.
Kako smo stigli do Japana
Naše putovanje počelo je u Budimpešti, s nekoliko kofera, ponešto opreme za snimanje i onim poznatim osjećajem prije velikog puta kada vam mozak još uvijek ne vjeruje da se to stvarno događa.
Naše avionske karte kupili smo putem agencije Opodo, a letjeli smo s kompanijom China Eastern Airlines. Karte smo rezervirali krajem siječnja za putovanje koje je bilo planirano za početak svibnja, dakle otprilike 3 mjeseca unaprijed. Ruta je uključivala jedno presjedanje u Šangaju.
Iako putovanje nije bilo kratko, cijena od oko 780 eura po osobi je bila znatno povoljnija od mnogih direktnih letova iz Europe. Uz to, let s China Eastern Airlinesom ostavio je vrlo pozitivan dojam na dosta naših poznanika, posebno kada se uzme u obzir omjer cijene i onoga što se dobije tijekom putovanja.
Nakon što smo se smjestili u avion i poletjeli iz Budimpešte, počeo je onaj osjećaj koji svaki putnik dobro poznaje i trenutak kada shvatiš da više nema povratka i da avantura službeno počinje.
Let prema Aziji – trenutak kada Europa ostaje iza vas
Prvi sati leta djelovali su gotovo normalno. Ljudi gledaju filmove, kabina je osvijetljena mekanim svjetlima, stjuardese prolaze s hranom, a vi još uvijek imate osjećaj da idete “negdje”. Ali negdje iznad istočne Europe sve se počinje mijenjati.
Karta leta na ekranu pokazuje beskrajne udaljenosti:
Rusija.
Sibir.
Planine.
Led.
Praznina.
I tada prvi put shvatite koliko je Japan zapravo daleko od svega što poznajete.
Vrijeme polako gubi smisao. Tijelo više ne zna treba li spavati ili jesti. Kabina postaje tiha, većina putnika pokušava zaspati, a vi gledate kroz mali prozor aviona u crnilo iznad Azije i pokušavate zamisliti kako izgleda grad prema kojem letite.
Tokio je do tada postojao samo kroz ekran.
I upravo je to možda najveći paradoks Japana, svi mislimo da ga poznajemo prije dolaska jer smo odrasli uz:
- anime
- PlayStation
- Nintendo
- japanske automobile
- YouTube videe
- cyberpunk estetiku
- samurajsku povijest
- dokumentarce o Tokiju
Ali pravi Japan nema gotovo nikakve veze s internet verzijom Japana.
To shvatite tek kada sletite.
Shanghai – prvi dodir sa svijetom koji djeluje kao budućnost
Kada smo sletjeli u Shanghai, umor nas je već ozbiljno počeo sustizati, ali adrenalin nije dopuštao da stanemo.
Aerodrom djeluje kao mali futuristički grad:
- golemi terminali
- robotski čistači koji tiho prolaze hodnicima
- digitalni ekrani posvuda
- duty free trgovine veće od nekih shopping centara u Europi
- tisuće ljudi koji se kreću nevjerojatno organizirano
I upravo tamo prvi put dobijete osjećaj da ste stvarno stigli u Aziju.
Kineski znakovi oko vas.
Drugačiji mirisi.
Drugačiji zvukovi.
Drugačiji ritam ljudi.
Čak je i običan odlazak do gatea djelovao kao scena iz cyberpunk filma.
Sve je ogromno.
I dok hodate tim beskrajnim terminalima s umornim nogama i koferima, u glavi vam se vrti samo jedna stvar: “Sljedeći let je Tokio.”
Let prema Japanu – osjećaj koji postaje stvaran
Drugi let bio je potpuno drugačiji od prvog. Nervoze više nije bilo. Nakon presjedanja u Šangaju i svega što smo prošli tijekom puta ostalo je samo ono dječje uzbuđenje kada znaš da si sve bliže mjestu koje godinama želiš posjetiti.
Iskreno, dobar dio leta smo jednostavno prespavali. Budili smo se uglavnom kada bi stizala hrana, nešto malo pogledali kroz prozor, pojeli i nastavili spavati. Nije baš zvučalo kao neka velika avantura, ali nakon dugog puta to nam je bilo najbolje moguće rješenje.
Kako smo se približavali Japanu, u avionu se ipak počela osjećati neka druga atmosfera. Teško je točno objasniti zašto, ali sve je djelovalo nekako mirnije i organiziranije. Možda je to bio samo naš dojam, a možda prvi znak zemlje u koju smo uskoro trebali sletjeti.
A onda se začuo glas pilota.
“Preparing for landing in Tokyo.“
Pogledali smo se i samo se nasmijali.
Nakon svih videa, planiranja, čitanja vodiča i razgovora o Japanu, lega, napokon smo bili tu.
Kroz prozor su se počele nazirati beskrajne četvrti, rijeke zgrada i grad koji se protezao koliko god je pogled sezao. Iskreno, u tom trenutku više nismo ni razmišljali o letovima, presjedanjima, dokumentima ni umoru. Sve ono što nas je pratilo posljednjih 20-ak sati odjednom je palo u drugi plan.
Samo smo sjedili, gledali kroz prozor i pokušavali shvatiti da je ispod nas stvarno Tokio. Mjesecima smo pričali o tom putovanju, planirali što ćemo vidjeti, gdje ćemo ići i kako će sve izgledati. A sada više nije bilo planiranja.
Legaa, sad je bilo vrijeme da Japan konačno upoznamo uživo.
Prvi koraci u Tokiju – najveći šok bio je mir
Kada ljudi zamišljaju Tokio, očekuju kaos.
Milijune ljudi.
Buku.
Trubljenje.
Gužve.
Potpuno ludilo.
Ali prva stvar koja nas je pogodila bila je – tišina.
Ne ona potpuna tišina, nego organizirani mir grada koji funkcionira savršeno usprkos činjenici da u njemu žive deseci milijuna ljudi.
Nitko ne viče.
Nitko se ne gura.
Nitko ne trubi.
Nitko nikome ne j**e mater…
Ljudi hodaju brzo, ali smireno. Redovi postoje za apsolutno sve. Osoblje se klanja dok vam pomaže. Čak i aerodrom djeluje nevjerojatno smireno u usporedbi s mnogim europskim gradovima.
Nakon što smo ostavili stvari u smještaju, uslijedio je prvi pravi susret s japanskim konbinijem. Plan je bio jednostavan – kupiti nekoliko vitamina, nešto za popiti i vratiti se odmoriti.
Naravno, to nije trajalo dugo.
Već nakon nekoliko minuta gurali smo košaricu između polica i ubacivali sve što nam je izgledalo zanimljivo. Na kraju smo izašli sa sushi setom, japanskim sendvičima, tonkatsu piletinom, grickalicama, kavama, sokovima, nekoliko vitamina i, naravno, hladnim YEBISU pivom za kraj dana.
Lega, prvi dan u Japanu i već smo imali mali švedski stol na stolu u apartmanu.
Možda najbolji dio bio je osjećaj da gotovo ništa od toga prije nismo probali. Nismo znali što će nam se svidjeti, što neće i što zapravo kupujemo. Ali upravo je to bila čar cijele priče. Umjesto večere u restoranu, naš prvi obrok u Japanu pretvorio se u malo istraživanje svega što smo pronašli u najbližem konbiniju.
Grad koji je više puta umirao – i svaki put postao još jači
Dok šetate ulicama Tokija okruženi neboderima, neonskim reklamama i vlakovima koji stižu u sekundu točno, lako je pomisliti da je ovaj grad oduvijek izgledao ovako.
Istina je potpuno drugačija.
Današnji Tokio nekada se zvao Edo, malo ribarsko naselje koje je tijekom razdoblja šogunata Tokugawa preraslo u jedno od najvećih gradova svijeta. Već u 18. stoljeću Edo je imao više od milijun stanovnika, što ga je činilo jednim od najvećih urbanih središta svog vremena.
No ono što Tokio čini posebnim nije samo njegova veličina, nego nevjerojatna sposobnost da preživi katastrofe koje bi mnoge druge gradove izbrisale s karte.
Tijekom svoje povijesti grad su pogađali razorni požari, potresi, ratovi i bombardiranja. Najteži udarac stigao je 1923. godine kada je Veliki Kantō potres odnio više od 140 tisuća života i uništio golemi dio grada.
Kao da to nije bilo dovoljno, samo dva desetljeća kasnije Tokio je ponovno doživio katastrofu. Tijekom Drugog svjetskog rata američka bombardiranja pretvorila su čitave četvrti u ruševine. Posebno se pamti napad 10. ožujka 1945. godine, tijekom kojeg je u jednoj noći poginulo više od 100 tisuća ljudi, što ga čini jednim od najsmrtonosnijih zračnih napada u povijesti.
Zato je teško ne ostati impresioniran kada danas stojite usred Shinjukua, Shibuye ili Tokijske postaje. Većina onoga što vidite nastala je nakon katastrofa koje su grad gotovo izbrisale.
Tokio nije fascinantan samo zato što izgleda kao grad budućnosti. Fascinantan je zato što je više puta bio uništen, a svaki put je pronašao način da se ponovno uzdigne.
Možda upravo zato Japan toliko cijeni red, disciplinu, sigurnost i osjećaj zajedništva. Kada upoznate povijest zemlje, postaje jasnije da današnja organiziranost nije nastala slučajno. Ona je rezultat generacija koje su morale iznova graditi svoje gradove, svoje domove i svoje živote.
Tokio nije samo grad – Tokio je osjećaj
Nakon nekoliko dana provedenih u Japanu počeli smo razumjeti zašto se toliko ljudi emocionalno veže uz ovu zemlju i zašto joj se mnogi ponovno vraćaju. Nisu to samo poznate znamenitosti, neonski neboderi ili savršeno organiziran javni prijevoz.
Radi se o mnogo sitnica koje zajedno stvaraju potpuno drugačiji doživljaj.
O osjećaju sigurnosti usred jednog od najvećih gradova na svijetu. O poštovanju koje ljudi pokazuju jedni prema drugima, čak i u najvećim gužvama. O nevjerojatnoj tišini u vlakovima punim putnika, prizoru koji je mnogim Europljanima gotovo nezamisliv.
Tu su i noćne ulice Tokija koje izgledaju kao scene iz futurističkog filma, topli obrok iz najbližeg konbinija u dva ujutro, mirni kvartovi poput Setagaye u kojima se gradski kaos odjednom pretvara u opuštenu svakodnevicu te onaj neobičan osjećaj da ste nakratko zakoračili nekoliko desetljeća u budućnost.
Sve to teško je objasniti fotografijama ili videozapisima.
I upravo tada shvatiš nešto vrlo jednostavno.
Japan nije zemlja koju samo posjetiš.
Japan ti se polako uvuče pod kožu.
Možda je upravo zato toliko ljudi već tijekom povratnog leta počne razmišljati o tome kada će se ponovno vratiti.
Provjeri i nastavak naše avanture…
